INTERVJU – Mirsad Rastoder – BIHOR JE ZLATNA KOLIJEVKA MOJE DUŠE

Razgovarao: Gordan K. Čampar

Neki ljudi ostanu glasni i onda kada zaćute, njihove riječi ne traže pažnju, ali se pamte, kao da dolaze iz mjesta gdje se ne govori mnogo, ali se suštini odaje pažnja. Mirsad Rastoder pripada prostoru  u kojem se riječ valjano premjeri prije nego što se izgovori. Gdje god bio, gdje god  govorio, njegove riječi imaju sliku rodnog praga, miris rodnog kraja i težinu tišine iz koje su potekli. Pripada tom rijetkom soju ljudi – onih koji nijesu samo svjedočili vremenu, već su ga strpljivo gajili, zapisivali, mjereći svaku riječ osjećajem odgovornosti prema onima koji slušaju.

Decenije provedene u Radiju Crne Gore, na najodgovornijim funkcijama, nijesu ga udaljile od Petnjice, naprotiv – učinile su da se zavičaj jasnije vidi, ne kao tačka na karti, već kao unutrašnji kompas. Festival „Zavičajnе stazе”, čiji je inicijator i organizator, nijesu povratak u prošlost, već hod kroz pamćenje, pokušaj da se ono sačuva od zaborava i preda novim naraštajima.

Ovaj razgovor zato nije intervju u uobičajenom smislu, već susret sa čovjekom koji vjeruje da riječ, ako je izgovorena s mjerom i dobrom namjerom, može trajati duže od vremena u kojem je nastala.

Na samom početku pitamo ga, da li čovjek ikada stvarno ode iz zavičaja ili zavičaj samo promijeni oblik u njemu?

Djetinjstvo je čarobna odaja svakoga insana, tamo stanuju uspomene na topli roditeljski dom, ljubav zapretanu u mirisu jutra i hljeba sa puno vjere i nade i za polet ka nepoznatom. Zavičaj, ne samo što je izvorište već i luka snova moje duše. Intimno središte što u žuboru Radmančice čuva uspomene iz djetinjstva sa svim radostima, strijepnjama i brigama koje je nametalo sazrijevanje, i u njima prepoznajem iskre zavičaja. Bilo je perioda kada su brojni izazovi preuzimali pažnju, otimali snagu, dane i godine, ali zavičaj nikada nije izlazio iz mene. On mi je pomagao da u svim životnim prilikama i neprilikama tragam i u drugima prepoznajem makar obrise čovjeka i šire porodice. Bihor je zlatna kolijevka moje duše.Čini mi se da sam iz ponašanja roditelja, starije braće i sestara, te priča mudrih staraca, koji su često musafirili u našoj kući, prije školskih saznanja učio suštinu rečenice: “Čovjek, kako to gordo zvuči”. Ta ideja, ili neka sreća, nagradila me susretima, saradnjom i prijateljstvima sa neobičnim stvaraocima zbog kojih i u Podgorici, na svoj način, imam zavičajne oaze koje me inspirišu. Samo, snovi ne pitaju kako vrijeme prolazi i sve češće me vode stazama djetinjstva. Pretpostavljam da se i drugima to dešava. Naš veliki pjesnik Refik Ličina, rođen u Radmancima, samo tri i po godine je proveo u rodnom kraju, a onda ga je sudbina odvela daleko i sve dalje, do Švedske. Voli šipurke. Kada je poslije pedeset godina prošetao kroz selo do Radmanske klisure, u jednom trenutku se zagledao u  dolinu pod zracima zalazećeg sunca i sa drhtajima u glasu mi je rekao: “Osjećam da ovdje pripadam”. Probudila se u njemu ona prva sjenka prirode koju je upio u djetinjstvu. Pretpostavljam da svako u nekom tenutku doživi tu radost prepoznavanja zavičaja u obliku i ljepoti koji je tinjao u njemu.,

Koliko je zavičaj uticao na Vaš profesionalni senzibilitet?

Mnogo! Porodična aura i okruženje u kojem rastemo bitno utiču na razvoj ličnosti – formiranje osjetljivosti i sposobnosti za ostvarenje sopstvenih potencijala, ali i prepoznavanje odgovornosti prema okruženju – prirodi i društvu. “Ugledajte se na najbolje”, podsjećali su roditelji. Dakle, mi smo primjerom učeni da poštujemo starije, čuvamo mlađe, slabije, i priteknemo u pomoć prolazniku ako treba. “Sevap je ukloniti kamen sa puta da nekome ne smeta”, govrili su stari. “Grehota je srušiti ptici gnijezdo,  pomokriti se u rijeku, srušiti mravinjak, ogovarati čeljad, zatvoriti vrata putniku, nevoljniku…” itd. Da ne pričam o akcijama i mobi, solidarnosti u svemu što može biti korisno za opšte dobro. Iz takvog miljea i školskih fantazija da budem biolog, vajar, glumac, ipak sam završio na Pravnom fakultetu. U novinarstvo sam ušao iz studenske radoznalosti, a kasnije, zahvaljujući novinarima: Danilu Burzanu, Slavici Milović, Veljku Mićoviću, Zoranu Popoviću i drugima, nastavio rad u Radiju, jer tri godine nije bilo mjesta za pravnika, budućeg advokata, ha hah ha. Tako je bilo suđeno. Istina, zaljubio sam se u profesiju koja ima moć da riječima popravlja stanje u društvu. I sve sam radio sa tom namjerom da se čuje iskrena riječ, informacija, analiza koja otkriva šta nije dobro i kako bi moglo da bude bolje. Profesionalno i etički principijelno novinarstvo tome treba stalno da teži, kroz sve forme obraćanja javnosti, a ne kroz negativizam koji je agresivno u funkciji manipulacije.

Šta za Vas znači biti Petnjičanin, bez obzira gdje ste živjeli i radili? 

Možda nije fer ali se radije kazujem kao Bihorac, volim širi prostor, mada sam u beranskoj Gimnaziji prvu svađu imao zbog takvog oslovljavana u pogrdnom kontekstu. Nama je dugo, kolokvijalno nametan kompleks niže vrijednosti, pa su mnogi Bihorci izbjegavali da kažu mjesto porijekla. Ima Remzija Hajdarpašić jednu antologijsku priču na tu temu, “Slučajni susret”, u knjizi “Bihorski bluz”. Naime, glavni lik čeka trmavj, prepoznaje facu iz rodnog kraja i pita zemljaka odakle je? Onaj kaže iz Montenegra, a onda ga pitanjima, malo po malo, vodi do rodnog sela. Petnjičanin se kod više generacija nekako izgubio u onim decenijama administrativne i svake druge vezanosti za Ivangrad, opštinu i grad u razvojnom uzletu. Ivangrad je u tom periodu imao sve – kulturu, modu, zabavu, život… A Petnjica je bila u rasulu, čamotinji, i svi mladalački pokušaji da se nešto učini nijesu imali kontinuitet i sistemsku podršku. Petnjičanin je ostao ispod htjenja i potrebe da se pronađe znanje i sreća u većim sredinama. Reijetko smo bili u prilici da se kazujemo kao Petnjičani. Vjerujem da je i to podstaklo prkos i višedecenijsku borbu da se Petnjici vrati status Opštine, ukunut 1957. Malo prije mog rođenja. Povratkom statusa i Petnjičanin je dobio novo značenje i prepoznatljivost – koja prija!

Koliko se Petnjica promijenila u Vašem sjećanju i u stvarnosti?

U populacionom smislu Petnjica se drastično promijenila, a razvojno još pokušava da nasluti svoje mogućnosti. Osuđena je da čeka ozbiljnije promjene da bi postala varoš iz koje ti je žao otići. A za to je neophodan opšti konsenzus i zalaganje svih Bihoraca kojima je stalo do bržeg ekonomskog, kulturnog i ukupnog razvoja naše opštine. Gradića do kojeg se sada lakše dolazi, koji ima novih objekata i uslužnih djelatnosti, ali mu fali sinergija zajedništva, nesebičnosti, udruženog znanja, upornosti i, naravno, državne potpore za otvaranje razvojnih koridora. S tim što svaki razvoj počinje od malih koraka i pažnje prema svakom detalju koji simbolički podsjećaja, recimo na: divan muslihuna ispred stare džamije, šepurenje paunova u dvorištima zgrada, miris ljekobilja ili žamor pazarnog dana. Sve su to slike iz ranog djetinjstva kojima iznova prizivam optimizam i želim da mladi ljudi ne odustaju od stvaranja budućnosti u rodnom kraju. Istinski vjerujem da promišljen rad, udruživanje i zalaganje mogu stvoriti lijep ambijent i stabilnu perspektivu za životu u prirodno izdašnom okruženju. Na svom ognjištu! U svojoj bašči!

Kada se kod Vas javila ideja da se aktivnije uključite u zavičajne projekte? „Zavičajne staze” zvuče kao hodanje kroz vrijeme.,.

Prije će biti da se nikada nijesam ni isključivao iz Zavičaja! Počev od zabave kada sam, za Dan republike, 1971. (među starijima) pobijedio na takmičenju “Prvi glas Petnjice” sa pjesmom “Moj brate u tuđini”. Kasnije smo organizovali fudbalske turnire, vrlo zanimljive kulturno-zabavne priredbe, a kao student držao sam i ljetnju školu karatea.  Tu borilačku vještinu i njenu filozofiju samopuzdanja učili smo od, tada poznatog majstora Rifata Rastodera. On je za rodni kraj činio i učinio puno. Sa njim sam i onih turobnih, ratnih godina vrlo često dolazio u zavičaj, da pokažemo ljudima da nijesu sami i da u Crnoj Gori ima ljudi koji će braniti slobodu i čast našeg društva. Ima još toga, ali da ne dužim, moguće da se ključni momenat za ozbiljnije bavljenje zavičajnim temama desio na jednoj tribini početkom maja 1998, u ruiniranom Domu kulture. Tada smo promovisali proboj puta Petnjica-Lješnica-Bioča, rekonstrukciju Doma kulture i inicijativu za status opštine, a Slobo Kovačević je, čitajući sa papirića stihove, otpjevao narodnu verziju pjesme “Oj, Petnjico, mali grade/ sa tobom se šale/ sva si tužna postiđena/ bez magistrale…” Veličanstveno jedinstvo, agilnost i doprinos u otvaranju pomenutog puta 1988/89, pokazali su jedan novi polet prema rodnom kraju i Crnoj Gori, kao budućoj nezavisnoj državi. Dva mosta na rijeci kroz klisuru Hučaljka platili su donacijama Bihorci iz Luksemburga, Njemačke i Švajcarske. A mnogi tada nijesu još smjeli da dolaze u domovinu. Zbog njih smo dva ljeta organizovali “Susrete u zavičaju”, da državni službenici i ugledne ličnosti pojasne status izbjeglih i mogućnosti dolaska iz inostranstva. Iz tih susreta, nastali su “Dani dijaspore” (2002), kasnije i “Zavičajne staze”. U Petnjici je osnovan “Centar za seoski razvoj”, a u Luksemburgu “Društvo prijateljstva Montenegro – Luksemburg. Ta udruženja koja su vodili Ismet Muhović, Munir Ramdedović, Enver Rastoder, Mirela Kočan, Senad Kožar i drugi bila su vjesnici povratka zavičaju.  Između ostalog, 2007. inicirano je snimanje jednog spota, koji je prerastao u kratki film “Bihor, moj zavičaj”. Ima ga na YouTub-u, i veoma je značajan za ideju “Zavičajnih staza”. Ideju kreativnog okupljanja, koje je započeto kao poljoprivredno-turistička i kulturno-sportska manifestacija s ciljem mapiranja prirodnih dragulja i ambijentalne promocije tradicionalnih i savremenih vrijednosti.

Koji je osnovni cilj manifestacije – kulturni, društveni ili identitetski?

Nakon mraka devedesetih, prvenstveni cilj je bio ozariti Zavičaj nekom novom nadom. Uspostavljati komunikacije sa izbjeglim mještanima, iskrenim prijateljima i stvaraocima iz regiona. Prizvati ih da iznova okuse ljepotu prirode i nove stvarnosti u Crnoj Gori. Drugi cilj je bio definisan poetskim sloganom “Lijepo je kad se odlazi a ostaje u svemu”, što će reći da prihvatamo savremene izazove, ali se ne odričemo tradicije, sopstvenog bića, baštine… Nasljeđe je potka za budućnost kulturnog i svakog drugog identiteta, ostalo grabe moćniji. Nastojali smo da kroz raznovrsne programe ističemo važnost njegovanja svih vrijednosti koje su nastajale vjekovima i trajale u Bihoru, a time  i osjećanja izvorne pripadnosti bošnjačkom etnosu, prostoru, kulturi, Crnoj Gori. Bihorski kulturni identitet ima specifičnosti, sa dosta natruha od bir-vakta do danas, ali i raskoš otvorenosti za prilagođavanje – integaraciju u savremene tokove. Reanimacijom tradicije i promocijom savremenog stavaralaštva, debatama na aktuelne teme itd, pokretali smo kreativnost za očuvanje i nadgradnju kulturnog i društvenog identiteta. I otuda danas sa ponosom ističemo da smo Bihorci! Petnjičani! Čak i sjajni pjesnik, romansijer, luksemburško-njemački pisac, Gi Helminger je u Šipovicama rekao da je Bihorac! Da ne pričam o Faizu Softiću, Aldemaru Ibrahimoviću, Faruku Dizdareviću,Mehmedu Đedoviću, Rebeki Čilović i nizu drugih, poznatih stvaralaca, koji su ugradili dio svog senzibiliteta u nestvarnu duhovnu ljepotu “Zvaičajnih staza”.

Kako su ljudi iz Petnjice i dijaspore prihvatili ovu inicijativu?

Malo je reći prihvatili! Oni su je razvili i nadgradili! Prvo učešćem na “Zavičajnim stazama”, a onda stvaranjem uslova da u mjestima boravka, na svoj način, kreiraju aktivnosti i događaje koji su inspirsani zavičajnim motivima. Ruždija Kočan i drugi vrijedni Bihorci, osnovali su 2009. “Zavičajni klub Bihor” u Luksemburgu, koji je danas primjer uspješne organizacije doseljenika po svim pitanjma, a naročito po “Danima bošnjačke kulture” i Reviji “Bihor”. I ne samo u Lukseburgu, nego i u drugim sredinama, razvila se ona iskonska želja za učešćem u programima koji okupljaju zavičajce i upoznaju ih sa stvaraocima za ponos. Sve u duhu koji je bio i ostao vodilja “Zavičajnih staza”, da promovišemo svoje vrijednosti, podstičemo mlade, ali i prizivamo znalce, stvaraoce i dobre ljude iz raznih krajeva od kojih se ima šta naučiti. Oni su široko i visoko uzdigli našu priču i zaslužili trajnu zahvalnos i sjećanje. Nažalost: Safet Sijarić, Rajko Cerović, Sreten Perović, Hadžem Hajdarević, Stamen Milovanović, IsnamTaljić, Novak Kilibarda, Rifat Rastoder, Zoran Raonić i drugi, otišli su sa ovog svijeta, ali su ostavili vrijedan trag, kao i mnogi drugi stvaraoci koje od srca pozdravljamo!

Koliko je važno čuvati kolektivno pamćenje jednog kraja?

Kolektivno pamćenje je sadašnjost koja sadrži potencijal za budućnost. U njemu su ključevi identiteta onih koji su davno, davno minuli, sve do nas koji još po dunjaluku hodimo. Ako umijemo, dužni smo da ga sačuvamo za nasljedstvo i moguću korist.  Kulturološko pamćenje je najpodložnije turističkom vrijednovanju, ali je svakako duševna hrana za motivaciju opstanka, sevdaha i rađanja na ovom prostoru. Rađanja i odgajanja zdravog potomstva, za ponos gdjegod da se kasnije ugnijezdi. Naša prolaznost ne može biti kraj. Nastavljaju se sjećanja, kroz imaginarne slike ili materijalne predstave, od kojih na zapadu prave kultna mjesta, a mi se i dalje pitamo šta ćemo sa arheološkim nalazištem Torine, legendom o Jerininoj pećini, Brativirom, Kulom Kršića, itd. Vjerujem da će neke nove generacije znati da efikasnije proniknu u sadržaje prošlosti kako bi aktuelizovali perspektivu za neku novu optimističniju sadašnjost. Jeste, iz Bihora se od vajkada odlazilo, ali je u kolektivnom pamćenju opstao kao stalno utočište.

Može li kultura sjećanja biti osnova budućeg razvoja?

Može ako se ozbiljno zamislimo nad naslovom knjige ”Bolesni od prošlosti” Adnana Prekića, koji nas poziva da naučimo razliku između političke mitologije i nauke i politizovane istorijske konstrukcije od istine. Pravda i istina su kantar za prevladavanje revizionističkih nadgornjavanja koja nas truju. Kultura je legitimacija svakog naroda, a kultura sjećanja je način na koji, kao pojedinci i društvo, pamtimo i prenosimo iskustva prošlosti. Ne iz žalosti za prošlim, nego iz potrebe da kritički spoznamo vrijednosti i zablude. Istina je da su sve vlasti, od Osmanlija do najnovijih “oslobodilaca”, iz petnjičkog kraja uzimale, a maćehinski vraćale, ali je pitanje koliko je i narod spreman da na vrijeme prepozna njihove marifetluke. Mnogi se povode za trenutnim interesima i sitnim povlasticama, a naknadno žale za onima koji su nudili ozbiljne ideje za rad u opštem interesu. Pamtim npr. da je Petnjica imala mini hidrocentralu, danas bi bila atrakcija da je sačuvana. Haćim Duraković se na sve strane borio za ekološku zaštitu rijeka i izvora, a Naša Rijeka,kako reče Esad Kočan umire. Rešad i drugi Poznati ljudi trasirali su put kroz planinu, ali je i to prešlo u sjećanje koje će možda poslužiti za razvoj. Ako procvjeta iskrena i čestita kultura pamćenja i sjećanja, odnosno nesebičnog pregalaštva umjesto samoisticanja – ja pa ja.

Šta se događa sa zajednicom koja zapusti vlastito pamćenje?

Čovjek bez pamćenja i sjećanja nije sa sobom, društvo još manje. Raste sebičnost, arogancija, samovolja, gramzivost, megalomanija, halapljivost, zavist, hila… Potire se čak i onaj prirodni osjećaj da ništa ne počinje niti se zavrašava životom jedne osobe. Radujem se kad osjetim ili vidim da među ljudima ima one dječije podjele svakog kolača, bio je mnogo slađi dok smo ga dijelili. Takva i slična sjećanja, npr. na mobe, zabave, I akcije, imaju sentimentalni dah vremena, ali traju i nestaju. Zato je danas mnogo važnije institucionalno njegovanje pamćenja u obliku reanimacije nekih kulturoloških, folklornih vrijednosti, poučnih priča, muzičkih sadržaja i svega što jeste dio materijalne i nematerijalne baštine. Pohvalno je što, recimo, Petnjica ima Kulturno-umjetničko društvo, ali još nema ni muzej Bihora ni gradsku biblioteku, kuću umjetnika ili slično. U njima se učvršćuje i obnavlja kolektivno pamćenje i nudi budućim generacijama. Tamo gdje se zapostavlja kolektivno pamćenje ljudi često liče na siročad koja su rano izgubila roditelje, pa lutaju jer ne mogu da se nađu u sopstvenom biću, svojoj posebosti i vrijednosti. Petnjičani treba češće da izlaze iz dokolice i sa visina i smišljaju ozbiljne projekte koje im je dužna podržati, Dražava, ali i svi rodoljubi u svijetu, koji su siti lijepe retorike, podržavaju samo konkretno.

Zahvalni smo Zavičajnom klubu Bihor i Bošnjačkom donatorskom fondu iz Luksemburga koji pomažu odlične đake, studente i niz drugih aktivnosti, pa i nagrade za najbolju priču inspirisanu Bihorom.

Kako gledate na današnje stanje u medijima u Crnoj Gori?

Kao na lijepo imanje po kojem komšije sade što im odgovara. Ustavno i ukupno normativno uređenje garantuje slobodu govora i izražavanja, nezavisnost medija, ali se ta sloboda pod pritiscima političkih i ekonomskih centara moći često koristi protiv same Crne Gore i njenog izvornog multikulturnog i građanskog bića. Samo činjenica da su većinski vlasnici tri od pet TV mreža koje imaju nacionalnu pokrivenost iz Srbije,  jasno govori o namjeri homogenizacije u jednom smjeru. A našoj državi treba nezavisnost medija u funkcij  podizanja javne svijesti o značenju i dijalogu različitosti. Naravno, i sve što podrazumijeva reforma medijskih politika i praksi koje promovišu civilizacijske vrijednosti u društvu i demokratizaciju u medijima. Od novinara svi očekuju više, ne interesuje ih koliku platu dobijaju za desetočasovni dnevni rad, kao ni to ko im prijeti i naređuje da objavljuju sadržaje kojima se manipuliše. Prema jednom od istraživanja “ogromna većine (84.2%) građana smatra da na uređivačku orijentaciju medija u velikoj mjeri utiče politička orijentacija vlasnika medija”, zatim da “mediji u Crnoj Gori koriste činjenice pomiješane sa glasinama” (81.2% građana je tog stanovišta). Mislim da zaštita javnog interesa, a time i državnih politika u svim medijima, treba biti prioritet. Kao i stvaranje uslova da profesionalno novinarstvo bude u službi javnosti, čuvar javnog interesa, a ne sluga pojedinaca ili sumnjivih grupacija.

Decenijama ste bili čuvar javne riječi. Da li je riječ danas lakša ili teža nego nekada?

Riječ je mehlem, otrovi mač! – tako su nas učili, a danas dominira kakofonija /nesuglasje, disharmonija, miješanje zvukova i nepristojno gomilanje smetlišta od riječi iz kojeg treba razabrati poneku suvislu. Sve je podređeno nekom čudnom ubrzanju u kome ni čovjek nije bitan, a kamoli riječ. Pogledajte na šta liče javne debate? Niko nikoga neće da čuje,  grabe se da preklapanjem jedni druge ponište. Umjesto ozbiljnog dijaloga pokušavaju se nametnuti isključivo svoji ili stavovi grupacije iz koje je dotična osoba. I gle čuda, to je trend i u svakodnevnoj komunikaciji. Pitaš poznanika “Kako si”, on počinje svoju  jadikovku bez zareza. Zbog takvih sam prizvao jednu staro-podgoričku sentencu, koju često i ozbiljno i u šali citiram: “Fali mi se nešto!?” Znači: reci mi nešto lijepo. “Nemam što!” “E, onda produži”. Da i ja ne bih produžio, mogu vam samo reći da sam ponosan što nakon 37 godina rada u Radiju Crne Gore, novinarskih obraćanja i uređivanja programa i emisija, nema mjesta u našoj državi gdje bi trebalo da pognem glavu. Poštovao sam slušaoce i nastojao da maksimalno odgovorno saopštavam provjereno. Pa ipak, u šali sam govorio – lažu novinari. Zbog (ne)pouzdanosti izvora. Danas ima mnogo više mogućnosti da se javno mnjenje informiše, a u suštini dezinformiše i oblikuje po mjeri centara moći. Ko zna kad će istina progovoriti iz Palestine ili Irana..? Riječ je postala paperje kojim se maskira sila, interes, a novinarima je sve teže da odbrane sopstvenu riječ i profesju. Svi ozbiljni mediji bi trebalo da uzdižu riječ, informišu, edukuju, zabavljaju, razigravaju sjećanja, maštu, nadu i da profesionalnom etikom bude empatiju prema onima koji su slabiji ili su ugroženi. To je naš zajednički instrumen borbe za najmilije, ali i prirodu, zdravo okruženje, pa i samo čovječanstvo. Za istinsko razumijevanje savremenih procesa, ali i saosjećanje prema, recimo, izbjeglicama iz Ukrajine, vapajima Palestinaca na okupiranoj teritoriji, strahu i očaju ljudi i djece među ruševinama… pa sve do svakodnevnih primjera ugrženosti ljudskih prava pojedinaca ili grupacija. Zlo ne miruje, a dobri duh se brani riječima svih nas koji ovaj svijet vidimo osluškujući život.

Može li novinarstvo biti oblik tihe službe zajednici, čak i onda kada se to ne vidi?

Novinar je medijski poslenik koji izvještava u interesu javnosti. Njegova uloga je da tačno, pravovremeno i nepristrasno objavi činjenice od značaja za javnost i time omogući ljudima da formiraju vlastiti sud o nekom događaju i akterima. Ako tome dodamo da to čini poštujući profesionalne standarde i etiku onda je to najbolje služenje zajednici. Novinar je glas onih koji su ugroženi, obespravljeni i zaboravljeni. Ispričaću vam jedan primjer posrednog uticaja novinarske riječi. Bila je 1986, druga godina otkako sam radio na Radiju CG. Putovao sam večernjim vozom iz Bijelog Polja prema Titogradu. Među putnicima koji su stajali u hodniku voza bila su i tri lika koji su nazdravljali iz flaša i sve vrijeme maltretirali putnike oko sebe, čak i na vulgaran način i to u prisustvu žena. Obezbjeđenje se nije pojavljivalo. Nakon dosta muke i provlačenja kroz gužvu u hodnicima, uspio sam da nađem službemi kupe i milicionere u društvu sa nekim finim putnicama. Rekli su da će doći, nijesu se ni pomjerili sa mjesta. Voz je klaparao i  nekako je prošlo,živi smo stigli u Titograd. Zabilježio sam bitne podatke i čim sam stigao kući napisao crticu koju sam rano ujutru, kao dežurni saradnik, pokazao uredniku Jutarnjeg programa Draganu M. Đuroviću. On je pročitao i odobrio objavljivanje u emisiji “Semafor”. Istoga jutra uslijedili su pozivi i traženje prepisa teksta, a glavni urednik Radija Danilo Burzan me je pitao je li sve napisano tačno? Potvrdio sam, a mogao sam da dodam još ružnih detalja, ako zatreba. Komandir u pratnji dva policajca tražio je da se izvinimo, ali mu je Burzan pojasnio da vjeruje svom novinaru i da može da se žali Savjetu RTT. Sjutradan isti komadir sa svojim kolegom čekao me je ispred zgrade sa molbom da napišem ljepši tekst. Kako nije dobio očekivano, uslijedila je prijetnja na koju sam odgovorio: “Vi imate moć, a ja riječ, jer znate da je stanje sigurnosti u vozovima mnogo gore nego što je saopšteno!” Nakon par godina, upućen sam da izvještavam sa svečanosti MUP-a. Ispred ulaza u CNP ćaskao sam sa kolegom iz “Pobjede”,  Milutinom Labovićem, kad je naišao taj komandir. Zagrlio se sa Labom jer mu je čestitao godišnju nagradu. Onda se okrenuo ka meni i sa osmijehom rekao: “Radio i ovaj čovjek su mi otvorili oči, da uredim službu u interesu bezbjednosti putnika. Dugujem izvinjenje i zahvalnost. Ova nagrada je i Vaš rezultat. Srećno!” Istina je pogodila cilj, a ja sam se uvjerio u moć riječi i naučio lekciju šta znači biti stamen Glavni urednik, koji preuzima odgovornost i štiti svog novinara. I to je važan dio služenja zajednici.

Koliko je Petnjica stvar geografije, a koliko unutrašnji pejzaž?

Petnjički kraj je veliki mozaik raskošnih prirodnih pejzaža što dijelom ocrtava i vizure svakog od nas. Pretpostavljam da je to osnov iz kojeg izvire naglašena individualnost, svojeglavost, ponekad i ukrivo radimo, ali smo uporni da radimo na svoj način. Moguće da nas duboko pogađa narodna poslovica koju je zabilježio pjesnik i etimolog Ismet Rebronja: “Budi nešto da ne budeš ništa!” I nemojte se čuditi ako, katkad, čujete nadrealne priče o zavičaju iz naših duša, jer ovdje svi misle da je baš njihov zaselak centar svijeta. Samu petnjičku varoš najčešće osjećam kao mjesto uspomena i susreta sa dragim ljudima, koji su me obradovali i oplemenili svojim pričama i činjenjima. Od izraza na njihovim licima i od razigranih misli ja i dalje ukrašavam imaginaciju zavičajne ljepote ili fantaziju koju će neka nova vremena oživjeti.

Šta je u Petnjici ostalo isto uprkos vremenu, a šta se nepovratno izmijenilo?

Gostoprimstvo, solidarnost i humanost kad zatreba i dalje stanuju u petnjičkim domaćinstvima; radije će gosta postimati nego sami doručkovati.  Izgubili smo nepovratno mnogo očiju i lica koja su obasjavala put svima koji su htjeli da vide. Naknadna žal i pognute glave neće vratiti propuštene šanse, ali mogu biti varnica za mudrije upravljanje zajedničkim dobrima i ljudskim tragovima u našoj opšini.

Šta Vas danas najviše ispunjava?

Zagrljaj dragih ljudi, unučadi, rodbine, prijatelja, neobičnih sanjara koje sam osobio-prisvojio zbog iskrene bliskosti po duši. Radujem se njihovim željama i uspjesima, posebno cijenim napredak mladih, talentovanih saradnika i porodičnih izdanaka koji već iskre na kulturnoj mapi. To mi uljepšava dane.

Kakvu Petnjicu biste voljeli da ostavite budućim generacijama?

Uređenu, urednu i čistu varoš, sa bulevarom od Stare džamije preko Osojnica, do Lagatora, sa drvoredima lipa i jablanova pored puta, sa kvartovima lijepih zgrada u kojima žive porodice mladih obrazovanih ljudi koji će stvarati i oblikovati mnogo optimističniju perspektivu za cijeli petnjički kraj.

Koja bi bila Vaša poruka mladima iz zavičaja – u zemlji i dijaspori?

Da parafraziram narodnu: Svuda pođi, u zavičaj dođi! Oslušni prirodu, prolaznike, žubor rijeke, zujanje pčela po beharu, sve ono dobro i loše što pamte naša brda, možda ćeš otkriti neke nove životne radosti vrijedne interesovanja i rahatnijeg bitisanja. U zavičaju se živi po porodičnom izboru, u bašči okalemljenog voća i s ljubavlju i vedrim snovima.

Živimo li danas brže nego što možemo pamtiti?

Da, sve je usmjereno ka tome da ne stižu ljudi da pamte, nego tehnologija. Savremena tehnologija munjevito mijena život ljudi, globalnu moć i sigurnost, svuda je oko nas sa ciljem da nam olakša da vidimo, čujemo i pročitamo svašta. Aferim! Otvorene su mnoge opcije! Ali se bojim da individualno pamćenje kržlja. Onda se pitam šta li će zapamtiti dijete koje iz pelena bulji u telefon? Gleda igrice i “rat” dronovima. Ima bezbroj pozitivnih strana od ulaska u svere interneta i digitalnih platformi, kao i potencijalnih opasnosti, samo pamćenje i kulturu sjećanja ne smijemo prepustiti nikome. Vrijeme će i onako poravnati sve zablude, haram, bahatosti, sve što sije tugu umjesto ljubavi i saglam života.

Šta, po Vašem osjećaju, ostaje iza čovjeka: djela, riječi ili sjećanja drugih?

Ostaju uspomene – zapisi, ideje, dobročinstva, mostovi prijateljstva ako ima ko da ih slijedi i održava.

Tako govori  Mirsad, čovjek čije bi riječi i promišljanja trebale biti nama za nauk.