MONOGRAFIJA O HIPOKORISTICIMA PETNJICE – Almasa MONIĆ

MONOGRAFIJA O HIPOKORISTICIMA PETNJICE

Piše: Almasa MONIĆ

Prof. dr Draško Došljak, sa Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore,  vodeći onomastičar u Crnoj Gori, objavio je nedavno monografiju „Hipokoristici Petnjice”, koja je, zapravo, prva  monografija  takve vrste u Crnoj Gori. Ovo je njegova četvrta knjiga iz onomastike, pored, već, objavljenih: „Lična imena Zaostra“ , „Stara lična imena“  i  „Onomastika Budimlje“.

Autor ove monografije, profesor Došljak je učestvovao  na preko trideset naučnih skupova u zemlji i inostranstvu. Objavio je više od 600 naučnih i stručnih radova, studija, ogleda, eseja i prikaza u domaćim i inostranim časopisima. Učestvovao je na oko 250 promocija knjiga u zemlji i inostranstvu. Bio je odgovorni urednik „Tokova“, časopisa za naučna, književna i društvena pitanja, i jedan od inicijatora obnavljanja časopisa 2006. godine, član redakcije listova „Novi svet“, „Sloboda“ i „Novine sjevera”. Jedan je od urednika Opšte monografije Berana, član je redakcija časopisa „Glasnik Bihora” (Petnjica), „Trag” (Kolašin) i „Odzivi” (Bijelo Polje). Bio je sekretar Saveza slavističkih društava SFRJ, član Uprave MSC-a, Društva za primijenjenu lingvistiku Crne Gore i Filološkog društva Internacionalnog univerziteta Novi Pazar. Član je Matice crnogorske i crnogorskog PEN-a. Profesor Došljak  je recenzirao  i uredio više od pedeset knjiga iz oblasti lingvistike, književnosti i kulture. Autor je scenarija za dokumentarni film „Vjetar vjekova“ povodom 100 godina od rođenja Mihaila Lalića (2014). Jedan je od utemeljivača književne manifestacije „Polimske književne staze”. Bio je predsjednik ili član mnogobrojnih žirija u oblasti kulture: selektor za Crnu Goru za književnu nagradu „Mali Princ“ (Tuzla), selektor za književnu nagradu „Ćamil Sijarić“ (Bijelo Polje), član Žirija za međunarodnu Nagradu „Dijalogos“. Priredio je (koautorstvo) knjige: „Putokazi Slobodana Vukovića” , „Branka – uzdarje za dar”  i „Brižna ruka” . 

Knjiga Hipokoristici Petnjice je plod autorovih višegodišnjih onomastičkih istraživanja Bihora.  Hipokoristici na području opštine Petnjica, kako ističe autor, nastali su, najprije, u krugu porodice, zatim u školi, preduzeću, u društvo, kad god je bilo potrebno da se nekom tȅpa, da se od milja nazove. 

Opština Petnjica, kako stoji u uvodnom dijelu ove monografije, obuhvata cjelokupan prostor Gornjeg Bihora. Smještena je na sjeveroistoku Crne Gore, između četiri opštine: Bijelog Polja, Berana, Rožaja i srbijanske opštine Tutin. Preciznije, Petnjica je ograničena Pešterskom visoravni na sjeveru, na istoku Vlahovom, Turjakom na jugoistoku, Poličkom visoravni na jugu, Limom i Loznom na jugozapadu i Koritima na sjeverozapadu. Petnjica se prostire na površini od 173 kvadratna kilometra i iznad 600 metara nadmorske visine. 

Petnjici pripadaju sljedeća sela: Azane, Bor, Savin Bor, Javorovo, Murovac, Dašča Rijeka, Poroče, Dobrodole, Ponor, Radmance, Lagatori, Petnjica, Kalica, Trpezi, Gornja Vrbica, Donja Vrbica, Lješnica, Tucanje, Vrševo, Godočelje i Orahovo. 

Govor Petnjice pripada jugoistočnim crnogorskim govorima, odnosno rožajsko-petnjičko-bjelopoljskoj govornoj grani, čija je najizrazitija osobina, koja se uočava na prvom susretu sa govornicima sa ovog područja, onima koji se služe dijalektom, miješanje ijekavskog i ekavskog izraza. 

Lična imena se, kako piše profesor Došljak, mogu klasifikovati po raznim kriterijumima, a u osnovi je podjela na stara slovenska i ostala imena. Kada je stanovništvo ovih prostora stiglo iz svoje davne postojbine, sa sobom je donijelo i sistem imenovanja. Na balkanskim prostorima slovenski narodi sreli su se sa starosjediocima, potom su primili hrišćanstvo, a uslijedila je i vladavina Osmanskog carstva. Sve ovo je uticalo na izmjene i širenje onomastikona, koji se značajno mijenja i od sredine dvadesetog vijeka do danas, kako usljed migracija stanovništva, tako i zbog sveopšte  globalizacije koja utiče na cjelokupan jezik, kulturu, pa i na nadijevanje imena. 

Hipokoristici ili riječi od milja su oblici u kojima je izlivena nečija nježnost, ljubav, u prvom redu to su tvorevine majke, sestre, oca, brata, ili bliže rodbine, ali, nekada i drugih. U Petnjici su hipokoristici vrlo razvijena jezička kategorija. Postoji jedan broj hipokoristika koji je nastao od prezimena (tip: Skendo – Skenderović, Šabota – Šabotić, Pop – Popović, Garčo – Garčević, i dr). Oni su, ipak, nastali van porodice – u školi, fabrici, sportskom kolektivu, u kolektivima gdje su dominirala različita prezimena. 

U stvaranju antroponimijskih hipokoristika, navodi profesor Draško Došljak, zastupljena su dva osnovna toka: 

1. U hipokoristiku se zadržava osnova ili bilo koji dio osnove antroponima, npr.: Šabo – Šaban, Izo – Izet, Muški – Muzafer, i dr. 

Navedeni hipokoristici su „pupčanom vrpcom” vezani za ime i od njega svi imaju kraći oblik. Ovi primjeri pokazuju jasnu vezu hipokoristika sa osnovnim imenom, koja je nekada jača, nekada slabija, ali uvijek prepoznatljiva. 

2. Ne postoji nikakva veza na relaciji hipokoristik – antroponim, već se ona stvara na bazi vanjezičkih pobuda, npr.: Ševko – Muharem, Paša – Mirsad, Baćo – Mehdija. Pojedini hipokoristici su vremenom prerasli u zvanična lična imena, pa su samim tim postali baza za stvaranje novih hipokorističkih obrazovanja. Tako npr, hipokoristici Iso, Ado – nijesu samo hipokoristici, već i zvanična imena od kojih su izvedeni hipokoristici Ile, Isko, Adi. 

Sufiks -o kod hipokoristika muškog roda je najčešći, bilo da se dodaje na cijelu ili redukovanu osnovu: Aljo, Avdo, Bećo, Ćemo, Goco, Sidžo, Zečo, itd. 

Osnovna odlika ovoga tipa hipokoristika jeste dvosložnost i postojanje dugouzlaznog akcenta na prvom slogu. Promjena ovih imena je muška, a prisvojni pridjev im je na -ov: Aljov, Avdov, Bećov, Gocov, itd. 

Hipokoristička obrazovanja ženskog roda, čitamo u monografiji, u pogledu strukture karakterišu sufiksi: –a , –i. Sufiks –a (koji je dominantan) bilježimo u primjerima tipa: Dina – Aldina, Mina – Almina, Mila – Amila, Gaga – Dragana, Fata – Fatima, Ljilja – Ljiljana, Meka – Esma, idr. Ovi hipokoristici prisvojni pridjev grade nastavkom – in: Dinin, Ljiljin, Mekin. Sufiks –i (svega četiri primjera) bilježimo u oblicima: Daki – Dalila, Seki – Selma, Dženi – Džejna, Laki – Larisa. 

Pojedini hipokoristici u Petnjici su vremenom prerasli u zvanična lična imena, pa su samim tim postali baza za stvaranje novih hipokorističkih obrazovanja.

Hipokoristici  Petnjice daju vjernu sliku imenovanja na ispitivanom terenu, te se, objavljivanjem ove knjige, omogućava upoznavanje sa istom, ali i daje mogućnost upoređivanja sa drugim sredinama i imenoslovima. Sva lična imena, kao i hipokoristici su  i akcentovani u duhu govora ove oblasti.

Izdavač monografije „Hipokoristici Petnjice” je Centar za kulturu „Vračar”, iz Beograda, u okviru svoje biblioteke „Nauka”, recenzenti su: prof. dr Zećir Ramčilović, prof. dr Milutin Đuričković i prof. dr Ahmed Bihorac.