POEZIJA – Braho Adrović – ZAVIČAJ

Zavičaj je duša puna

puna sunca, puna sreće.

Zavičaj je zlatna kruna,

koja blista k’o proljeće.

Zavičaj je otac, majka,

brat i sestra, i komšije,

ko čarobna neka bajka,

što nježnošću vječno grije.

I toplina doma rodnog,

što kroz vene vječno teče,

grumen sunca blagorodnog,

drvo, kamen, jutro, veče.

Zavičaj je dragi kamen,

sa kojim se svako diči.

Baš ko neki vječni plamen,

na majkinu dušu liči.

Gdje god da si na planeti,

zavičaj te uvijek prati,

ko da svijetom s tobom leti,

željan sebi da te vrati.

Možeš biti na kraj svijeta,

bit’ veliki , moćan biti,

bez svog kraja, bez svog cvijeta,

ne možeš se usrećiti.

Ja sam proš’o zemlje mnoge,

mnoge zemlje i gradove,

al’ gdje god  me nose noge,

rodni kraj me k’ sebi zove.

Sve ljepote ovog svijeta,

nijesu vrijedne zavičaja.

Kao majka kod djeteta,

zavičaj je parče raja.